Sjećam se vremena građenja vikendica na Jadranu, negdje krajem 60-ih, 70-ih i 80-ih. U prekrasnim uvalama Jadranskog mora, nicale su kućice rađene sa „više pržine nego cementa“, na vikend muci naših djedova i roditelja. Novac se odvajao, pozivali se rođaci i prijatelji da pomognu pri betonaži. Mnogo se pilo i kartalo, a prije svakog uzurpiranja javnog dobra molilo se svecima da se zabijanjem prvog krampa pronađe veternica.
mitska rupa u krškom području
Pronalazak veternice je značilo da nema više kopanja septičke jame u tvrdoj stini, da je svim mukama graditelja došao kraj, jer što je teže nego kopati rupu usrid zvizdana?
Zahvaljivalo se Sv. Anti i vrtjeli se janjci. I otpadne vode su počele teći prema zemljinoj utrobi... Nikome zapravo nije bilo stalo do informacije gdje ta naša „ostavština“ odlazi, jer je turista i wc papira bilo malo. Nije nas mučila niti mikroplastika, niti činjenica kako nam djeca na Jadranu obolijevaju od crijevnih viroza. Tada smo preživjeli i Chernobyl bez nekog posebnog straha. Jer nismo znali.
prošle su te godine
Danas je sve u zaštiti okoliša. Turista ima više no ikada. Grade se kanalizacijski sustavi, nema više bacanja pilećih kostiju u wc školjku, sve smo osvješteniji, a zapravo i dalje malo uopće znamo gdje odlaze naše otpadne vode.
Ovo je priča o podmorskim ispustima i kako jedna potpuno neinteresantna stvar bitno utječe na našu percepciju čistog mora.
Po definiciji podmorski ispust je dio sustava odvodnje otpadnih voda, odnosno građevinski objekt kojim se nakon pročišćavanja otpadna voda ispušta u prijamnik (u ovom slučaju more). Iako prema ovoj definiciji sve zvuči idealno, zapravo je činjenica da su podmorski ispusti često zanemareni dio kanalizacijske infrastrukture. Vlasnici, odnosno zakoniti posjednici podmorskih ispusta, neovisno o tome da li su oni jedinice lokalne samouprave, komunalna društva ili tvrtke najčešće se prema njima odnose maćehinski.
Zakonska je regulativa zapravo vrlo jasna. Prema Pravilniku o tehničkim zahtjevima za građevine odvodnje otpadnih voda vlasnici moraju svoje ispuste pregledati na svojstvo strukturalne stabilnosti i funkcionalnosti minimalno jedan put u tri godine. Nažalost u Republici Hrvatskoj to rijetki čine, a još rjeđi to rade ispravno.
Ovaj problem svoju genezu vuče još iz osamdesetih godina prošlog stoljeća kada su se prvi ozbiljni podmorski ispusti na području Republike Hrvatske počeli projektirati i izvoditi. Prilikom projektiranja posebna se pozornost morala posvetiti geografskim informacijama, podacima o plimi i oseci, morskim strujama, koeficijentu disperzije ali zapravo je malo tko posvetio pozornost tehnikama polaganja ili budućem održavanju. Potapanja su se nerijetko vršila na tako da je podmorski ispust dobio horizontalne trbuhe i da nije potopljen u skladu s izvedbenim projektom. Ako bi se netko tijekom uporabe i odlučio pregledati podmorski ispust to su najčešće radili neadekvatno obučeni ronioci koji ne poznaju funkcioniranje podmorskih ispusta.
Ako priprema ronioca za uron traje 90 minuta, ronioc će potrošiti maksimalno 2 minute tog vremena na pripremu samog snimanja, odnosno tehničku predanalizu objekta kojeg snima. Takav pristup vizualnom pregledu jasan je s obzirom na to da ozbiljne literature o podmorskim ispustim gotovo i nema, a roniocu je samo na pameti kako sačuvati „živu“ glavu i pravovremeno se vratiti na površinu. Snimka koju ronioci isporuče najčešće ne udovoljava niti jednom standardu snimanja i zamućena je više zbog nepoznavanja tehničkih mogućnosti kamere nego zbog uvjeta u samom moru.
Novi standard snimanja podmorskih ispusta temeljen na iskustvima Američkog udruženja civilnih inženjera i Internacionalnog centra za monitoring podvodnih konstrukcija gotovo se uopće ne koristi. On naime propisuje da je ispust potrebno mapirati bočnim sonarima, programirati rute daljinski upravljanih ronilica (ROV), pregled ispusta vršiti s minimalno 4 kamere visoke razlučivosti i pravilno raspoređenim svjetlom, izraditi 3D model dna i ispusta te validirati sve podatke prije unosa u digitalne baze.
a to je pretpostavljamo vlasnicima skupo.
Vlasnik odnosno zakoniti posjednik kako je već navedeno mora 1 put u 3 godine pregledati funkcionalno i strukturalno stanje podmorskog ispusta, provjeriti da li je bilo pomicanja, oštećenja ili bilo koje druge aktivnosti koja je utjecala na funkcioniranje podmorskog ispusta. Ako je do takvog događaja došlo vlasnik mora neodgodivo izvršiti sanaciju i što prije podmorski ispust vratiti u stanje stopostotne funkcionalnosti. Nadzor nad ovim aktivnostima u Republici Hrvatskoj vrši Služba državne vodopravne inspekcije, koja bi u svojim redovitim nadzorima trebala pregledati i Izvješće o provedenoj kontroli ispravnosti građevina za odvodnju otpadnih voda te utvrditi stanje podmorskog ispusta.
Nažalost objedinjenje GIS baze podmorskih ispusta ili sigurnosnih preljeva u Republici Hrvatskoj nema, lokacije točaka ispuštanja najčešće su netočno definirane, a u podmorskim kartama podmorski ispusti najčešće nisu niti ucrtani. U zemlji koja preko 20% svojeg BDPa generira iz turizma podmorski se ispusti moraju sagledavati kao kritična infrastruktura s obzirom na to da i najmanji poremećaji u radu podmorskog ispusta značajno utječe na ljude i okoliš.
Nužno je da na njih osim vlasnika pozornost obraćaju i lučke kapetanije, jedinice lokalne samouprave, nautičari, turisti, ribari odnosno svi koji mogu zamijetiti njihovo nepravilno funkcioniranje kako bi naše more ostalo i dalje kristalno čisto.
i kako bismo mi imali što manje crijevnih viroza :)
Covid-19 i kanalizacija
Godinama se u Hrvatskoj stručnoj javnosti vode polemike koji je stupanj pročišćavanja potreban na nekom području i tu je Pravilnik o graničnim vrijednostima emisija otpadnih voda zapravo jasan. No, Covid-19 vrijeme je iznenada pročistilo naše Jadransko more te bitno smanjilo mutnoću. Svaki napor i trošak koji vodi do sve većeg stupnja pročišćavanja u kojem mi kao „korisnici“ planete Zemlje nećemo dodato onečistiti naš okoliš vrijedi bistrine kojom se mi 2021. susrećemo ispod vodene površine.
AUTOR: Josip Rukavina, Vectrino d.o.o.
